• 92.3 MHz - 94,7 MHz
  • Bihać
    27 °C
  • Ponedjeljak, 20.08.2018 - 16:28
Radio Bihać | 24 sata dnevno na frekvencijama 92,3 i 94,7 MHZ

Šejla Kamerić: Pitaju me mogu li biti i dobra majka i dobra umjetnica. Kažem im da mogu biti sve što želim

Šejla Kamerić (electronicbeats.net)

- Čim prihvatimo razlike, one prestaju postojati. Trebamo težiti tome da ne postoje 'drugi' i 'strani', ...

Sarajevska umjetnica Šejla Kamerić, autorica poznatog portreta 'Bosnian Girl', u Zagrebu se na skupnoj izložbi 'Glas umjetnika' u Muzeju suvremene umjetnosti predstavlja s dva rada, spomenikom glasačkoj kutiji te odom trudnoći, a za tportal govori o ideji iza tih djela, o nomadskom životu na relaciji Sarajevo - Berlin te o tome zašto Bosna i Hercegovina ni danas ne može pobjeći od teme rata

 

Bosanskohercegovačka umjetnica Šejla Kamerić domaćoj je i međunarodnoj publici najpoznatija po danas portretu 'Bosnian Girl' iz 2003., koji je izložen u zagrebačkom MSU, ali je u formi postera, plakata i razglednica, kao javni izložak od 2003., otkako ga je predstavila u Sarajevu, zaživio na ulicama gradova diljem svijeta. U pitanju je crno-bijela fotografija, portret same Kamerić, preko kojega je ispisan grafit što ga je nizozemski vojnik ostavio na zidovima barake u Srebrenici: 'No teeth...? A mustache...? Smel like shit? Bosnian Girl!'

Među ostalim zapaženijim radovima Šejle Kamerić svakako su kratki filmovi 'Šta ja znam' (2007.), 'Sreća' (2010.), koji su nagrađeni na Zagreb film festivalu, zatim '1359 dana bez crvene' iz 2011. te 'Apollo: Prvo ratno kino', dokumentarac iz 2013., a oba tematiziraju opsadu Sarajeva koja je trajala od 1992. do 1996. Autorica potpisuje i autoakt 'Tuga' (Sorrow), reinterpretaciju Van Goghove litografije na kojoj je prikazao svoju ljubavnicu Sienu, a koja nosi poruku 'Kako je moguće da na ovom svijetu postoji žena, napuštena i sama', no dobro je poznata i njena serija plakata 'Summerisnotover', niz fotografija eksplozija izloženih po ulicama gradova s porukom 'Rat nije završen - ljeto još traje!'.

Na izložbi 'Glas umjetnika / I Am The Mouth', koja u zagrebačkom MSU traje do 18. ožujka i na kojoj se predstavlja pedesetak umjetnika srednje i istočne Europe iz Zbirke Art Collection Telekom, Šejla Kamerić zastupljena je s dva rada, svojim portretom u visokoj trudnoći te spomenikom glasačkoj kutiji. U intervjuu za tportal govori o tim i ostalim svojim radovima, kao i o tome kad je i zbog čega odlučila da nikad neće moći napustiti Sarajevo.

Koja je pozadina rada 'Embarazada' iz 2015., kojim se predstavljate na izložbi 'Glas umjetnika'?

To je autoportret nastao neposredno prije rođenja mog drugog djeteta. Taj rad oslikava mene, ali i nevidljivu povijest žene, njenu poziciju kako kroz povijest tako i danas. Žena je vlasništvo, ona je grešnica, ona se postavlja u kut i koristi kao dekoracija, ona se tretira kao objekt. Želim pokazati sve to, ali i ono što je skriveno. Koristim nametnutu poziciju i kažem - ako sam objekt, onda mogu nositi bilo koju ulogu. Ovaj put biram uloga Pierrota, tužnog klauna slomljena srca. To je naivan i tragičan lik, njegova uloga je da pati da bi drugi bili sretni. Pierrot je simbol umjetnika, njega, kao i ženu, često se svrstava u sferu sladunjavog, patetičnog kiča. Rad se tako igra različitim stereotipima. Neprestano sam suočena s pitanjem mogu li biti dobra majka i u isto vrijeme dobra umjetnica. Kažem im da mogu biti sve što želim. Nema stida, nema grijeha niti 'bezgrešnog začeća'. Žena koja je trudna manje je muškarac i to nije njena slabost. Ovo je rad koji slavi i veliča trudnoću kao najljepši životni čin, a osjećaj stida koji joj se uporno nameće propitujem i kroz njegov naslov. 'Embarazada' znači trudnica na španjolskom, embarrassed je stid na engleskom jeziku. Žena je predugo bila zarobljena, i mi danas nosimo traume koje su nam nanesene u prošlosti. Trebat će dugo da se u potpunosti oslobodimo.

Dugi rad na izložbi u MSU je 'Glasačka kutija'.

Da, zove se 'Glasačka kutija', ali je zapravo spomenik glasačkoj kutiji ili ideji demokracije kao ideji pokušaja. Dva kamena bloka su postavljena jedan na drugi. Namjerno asociraju na prazni postament koji čeka da se na njega nešto postavi. Na vrhu je ugraviran procjep, ništa ne može ući u ovu glasačku kutiju. Pitanja koja postavljam je koliko vjerujemo u sistem? Je li glasačka kutija bunar u koji ubacujemo novčić u nadi da nam se ispuniti želja? Koliko je sve oko nas iluzija?

U zagrebačkom MSU je i vaš najpoznatiji rad 'Bosnian Girl', za koji ste u više navrata govorili kako od 2003., kad ste ga prvi put prikazali, do danas zapravo živi vlastitim životom. Koji vam je bio najbolji trenutak vezan uz 'Bosnian Girl', odnosno kad ste shvatili koliko je zapravo važna?

Iskreno, za mene je najbolji moment onaj u kojem je ovaj rad nastao. Osjećaj koji sam imala dok sam ga stvarala bio je neopisivo oslobađajući. Jasno sam znala što želim, htjela sam da ga vidi što više ljudi jer sam vjerovala da on može komunicirati mimo mene. Od početka sam znala da je ovo važan rad. Sve što je poslije došlo samo je bio dokaz da sam bila u pravu. Zaista je velika stvar kad 15 godina kasnije vidite da još uvijek živi ideja koju ste imali. Sretna sam što toliko mnogo ljudi zna za ovaj rad, što je on postao dio našeg narativa, što se s njim identificiraju i oni koji su se rodili kad je on nastao, kao i oni koji nikad nisu bili u Bosni. Možda sam se svemu tome nadala, ali ono što svakako nisam mogla ni zamisliti jest to da će se 'Bosnian Girl' naći na magnetima za frižider koji se prodaju na eBayu, na majicama koje se prave u Japanu ili da će ga tinejdžerke stavljati kao profilnu sliku na Facebooku.

Od 2007. živite na relaciji Berlin - Sarajevo. Kako vam je danas živjeti u Berlinu i kako to da se niste trajno preselili tamo?

U Sarajevu sam rođena i u njemu smo živjeli do moje desete godine, kad smo se preselili u Dubai. Već me to preseljenje odredilo. Shvatila sam i prihvatila izreku koju je moj otac često ponavljao: 'Kuća je tamo gdje ti je dobro.' Zbog toga nisam ni željela da se vratimo u Sarajevo, u kojem smo odlučili ostati kad je počeo rat. I to nas je zauvijek promijenilo. Nakon toga sam znala da se više nikad neću moći rastati od Sarajeva jer smo zajedno preživjeli najgore. Berlin je došao sam, on me pozvao i prihvatio, a ja sam se vezala i zavoljela ga. Umjetnički život je prilično nomadski, a ja u tome vidim slobodu i privilegiju. Slažem se s Virginijom Woolf: 'Kao žena ja nemam zemlju, kao žena ja ne želim zemlju, kao ženi moja zemlja je cijeli svijet.'

Kako vam se sada čini stanje u Sarajevu - što vas veseli, što rastužuje?

Voljela bih da mogu izbjeći priču o ratu i prošlosti kad govorim o trenutnoj situaciji u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini, ali nažalost to nije moguće. Podijeljena je to i nefunkcionalna država koja se od rata zapravo još uvijek ne može odmaknuti. Daytonski sporazum koji ga je zaustavio koči ozbiljan napredak, zbog toga sve pati, od ekonomije do kulture. Mnogo je propuštenih prilika, razloga za tugu i frustraciju. Ali i pored svega toga mene Sarajevo veseli, u njemu se uvijek događa nešto zanimljivo i značajno.

Što kažete na navode da u Bosni raste broj radikaliziranih islamskih fundamentalista?

Dovoljno je malo pogledati oko sebe, osvrnuti se na lokalnu politiku, onda i na globalnu pa je lako shvatiti da je radikalizacija trend. Na to utječe globalna ekonomska kriza. Ratovi koji se podupiru, tenzije koje se stimuliraju, ekološke katastrofe, siromaštvo i glad, ali i fobije i mržnja, sve su to posljedice lošeg društvenog poretka koji funkcionira samo u korist bogatih.

'Bosnian Girl' bila je i ostala dosta bolan podsjetnik na predrasude koje ljudi imaju jedni o drugima. Što mislite o statusu i tretmanu muslimana i islama u svijetu danas, koliko ih se stigmatizira i koliko ste možda nešto od toga stigmatiziranja osjetili i na vlastitoj koži?

Ne prihvaćam govoriti u tim terminima, ne svrstavam se i odbijam da me se svrstava. Čim prihvatimo razlike, one prestaju postojati. Trebamo težiti tome da ne postoje 'drugi' i ‘strani'. Po prirodi svi smo drugačiji, tj. 'drugi' i 'strani', stoga to prestaje biti tema. Ali strah od nepoznatog je još uvijek toliko jak kod ljudi da proizvodi mržnju. 'Bosnian Girl' upravo pokazuje da su svi i žrtve i počinitelji predrasuda. Protiv toga se treba boriti i na tome svatko od nas treba raditi.

Izložba 'I Am The Mouth' predstavlja umjetnost srednje i istočne Europe. Postoje li očekivanja (ili opet predrasude) šire u svijetu o tome što bi umjetnice i umjetnike s ovog područja trebalo tematski okupirati? Jeste li primijetili da ih se i danas trpa pod neki zajednički nazivnik?

U umjetnosti se uvijek vide trendovi, a i umjetnici oslikavaju svijet u kojem žive pa tako neke teme dolaze sasvim prirodno. Nakon pada Zida zapadna Europa je otkrila istočnu. Tada je fokus bio na umjetnicima koji dolaze iz te regije. Arapsko proljeće, tj. ratovi na Bliskom istoku otvorili su interes za umjetnike iz tog dijela svijeta. Ne mislim da je to neminovno loša stvar. Ono što smatram većim problemom to je što se značajno smanjuje novac koji se ulaže u kulturu. Govorim o novcu koji porezni obveznici daju državi i koji im se kroz različite kanale treba vratiti, ali im se nažalost sve manje vraća. Obrazovanje, zdravstvena i socijalna zaštita, umjetnost, kultura, sport i sve pati jer vlast troši novac na sebe. U takvoj situaciji umjetnost ovisi o privatnim investicijama ili novcu koji ulažu korporacije. To je zamka jer takva ulaganja često znače da se od umjetnosti očekuje da bude dekorativna zabava za bogate i privilegirane. Izložba 'I Am The Mouth' pokazuje korporativnu kolekciju, ali i dobar primjer ulaganja novca u umjetnike, tj. u umjetnost kojoj fali podrška. Zauzvrat, od umjetnika se u njoj očekuje da budu ono što jesu, da kritički promišljaju te da ne prave kompromise.

  • tportal.hr / Radio Bihać
  • 06.02.2018 - 11:02
  • 228

TAGOVI

POVEZANE VIJESTI