• 92.3 MHz - 94,7 MHz
  • Bihać
    7 °C
  • Utorak, 25.09.2018 - 21:01
Radio Bihać | 24 sata dnevno na frekvencijama 92,3 i 94,7 MHZ

Sirija poput Njemačke nakon Drugog svjetskog rata

Rusija i Zapad prebacuju svoju, sve više nasilnu konfrontaciju, u Siriju

Zračni udari koalicije predvođene SAD-om u znak odgovora na navodni hemijski napad u Doumi, predgrađu Damaska, ponukali su zapadnjačke analitičare da se ponadaju početku tektonskih promjena vašingtonske politike o Siriji. Rusija, sa druge strane, plašila se kako dolazi kraj njenom utjecaju na borbenom polju koji je ranije prolazio bez kontrole.

Rezultati zajedničkih udara SAD-a, Velike Britanije i Francuske na tri postrojenja gdje se sumnja na hemijsku aktivnost bili su daleko ispod očekivanog i malo je vjerovatno kako će služiti kao brana daljem korištenju hemijskog oružja od strane režima Bashara al-Assada.

To ne znači kako je američki predsjednik Donald Trump trepnuo uoči moguće eskalacije stanja sa Rusijom. Samo dva mjeseca ranije, američki vojni avioni napali su prorežimske snage u Deir Az-Zoru, navodno ubivši desetke ruskih plaćenika; Vladi Rusije je trebalo nekoliko dana da prizna da se napad desio i nije  pokrenula vojni odgovor.

Iako su udari iz 14. aprila imali ograničen utjecaj na terenu, oni su simbolično izazvali dominaciju ruske vojske u Siriji. Ono što je bitnije, uspjeli su u transformiranju sukoba u borbu između velikih sila. Dok je retorička tenzija eskalirala prije udara, generalni sekretar UN-a Antonio Guterres je lično istakao kako se „Hladni rat vratio sa osvetom“.

Događaji iz proteklih nekoliko mjeseci zaista su pokazali kako je sukob u Siriji postepeno preuzeo karakter borbe u maniru Hladnog rata. Kao što je bio slučaj u Hladnom ratu 20. stoljeća, danas se pozitivna diplomatska razmjena mišljenja između Rusije i SAD-a reducirala na komunikaciju i koordinaciju za izbjegavanje direktnog vojnog okršaja. U tom smislu, umjesto da politička diplomatija dominira u bilateralnim odnosima, američka i ruska vojska su sada preuzele komandu i u stalnom su kontaktu, koordiniravši de-sukobljavanja i de-eskalacije.

Vojna dominacija nad diplomatijom

To da udari iz 14. aprila nisu rezultirali odlučnom vojnom operacijom SAD-a i njegovih partnera protiv Assadovih vojnih kapaciteta i jedinica koje vjerovatno podržava Iran nije iznenadilo ukoliko se pogleda na sukob iz perspektive Hladnog rata.

U danima Hladnog rata, tenzije su jačale veoma brzo, ali su i nestajale neočekivano. Kubanska raketna kriza – najbliže što su SAD i SSSR bili potpunom nuklearnom ratu – je pravi pokazatelj. Za 13 dana, retorika je eskalirala čak do prijetnji preventivnim napadima, obje strane su stavile vojske u visoko stanje spremnosti, a potom su brzo dogovorile sporazum o deeskalaciji kako bi se uklonile prijeteće raketne instalacije. Najmanje u dvije prilike su civilni i vojni lideri obje strane odlučile neodgovoriti na provokacije, te se na kraju epizoda okončala samo sa jednom žrtvom – pilotom američkog izviđačkog aviona U-2 koga su oborili Kubanci.

U današnjoj Siriji, vojni lideri pažljivo rade kako bi se pritisak ublažio, uprkos obećanjima Washingtona da će koristiti „lijepe, nove, pametne rakete“, te prijetnjama Moskve brzom odmazdom. Usijana politička retorika koja dolazi iz obje prijestolnice često preraste u jake prijetnje koje ne pokazuju stvarnost odnosa prema krizi koji ima vojni establišment.

Ono čemu svjedočimo u Siriji je nepovezanost političkih i vojnih dimenzija donošenja politika pošto je trzanje sabljom postalo poželjniji način komunikacije za diplomate, a vojska je postala glas pragmatizma i razuma. Političko neprijateljstvo na obje strane rezultiralo je ogromnim vakuumom u američko-ruskim odnosima koji je djelimično popunjen njihovim vojskama. Izgleda kako su održali jedinu funkcionalnu platformu za dijalog kako bi se izbjegla konfrontacija.

Novi front

Ono što čini aktuelnu krizu eksplozivnijom od bilo koje ranije epizode diplomatskih nadmudrivanja oko Sirije je činjenica kako je ona sada čvrsto povezana sa diplomatskim okršajem Rusije i Zapada na drugim frontovima.

To je očito u odluci i Francuske i Velike Britanije da učestvuju u američkim udarima na sirijski režim. Uprkos svemu što su britanska premijerka Theresa May i francuski premijer Emmanuel Macron kazali o vojnim udarima s ciljem slanja jake poruke protiv korištenja hemijskog oružja, to nije razlog zbog kojeg su Pariz i London uz Washington u ovoj operaciji.

Nedavno su diplomatske tenzije između Velike Britanije i Rusije eskalirale nakon trovanja bivšeg ruskog špijuna i njegove kćerke u Salisburyju. Progon diplomata sa obje strane desio se kao vrhunac godina eskaliranja diplomatskih okršaja između dvije države.

Francusko-ruski odnosi također su pali u proteklim godinama. Macron je javno pokazao kako je bio ljut navodima o ruskom miješanju u francuske izbore na kojima je došao na vlast. Tokom posjete ruskog predsjednika Vladimira Putina Parizu, samo nekoliko dana nakon glasanja, Macron je kritizirao ruske medije zbog njihovih izvještaja o Francuskoj i nazvao ih „propagandom“.

Iz perspektive Kremlja, Francuska i Velika Britanija sve su sve više umiješane u Siriji kako bi kanalisale svoju konfrontaciju daleko od kuće. Ideja je popuštanje pritiska koji se stvara duž sjeveroistočne granice NATO-a na drugim lokacijama, u relativnoj „sigurnosti“ onoga što je pogrešno u Evropi shvaćeno kao udaljeni sukob. Za Moskvu, njena borba protiv jačanja utjecala NATO-a na njegovim granicama bila je u središtu ruskih briga tokom Hladnog rata.

Sirija kao Njemačka iz Hladnog rata

Moskva i Washington shvatili su kako je Sirija najpogodnije mjesto na isticanje stava jedni drugima. Ni Trump ni Putin ne žele vojni okršaj u Siriji, no sa skoro potpunim porazom ISIL-a u Siriji, protivteroristička kampanja više ne donosi političke koristi kao što je bilo još lani.

Moskva i Washington su živjele na PR efektima svojih protivterorističkih kampanja toliko dugo da razumiju kako dugi proces političke nagodbe u ovom sukobu neće biti slavljenički kao što je bila objava pobjede nad ISIL-om.

Sa potrošenom protivterorističkom retorikom, Sirija je postala talac rivalstva velikih sila. Rusija i SAD će nastaviti tražiti maksimalni povrat njihovih investicija u sirijsku krizu i nastaviti razigravati diplomatske sukobe na njenoj teritoriji.

Stoga, nije nezamislivo da Sirija preuzme ulogu Njemačke iz vremena Hladnog rata. Vjerovatno je kako će dvije velike sile, zajedno sa svojim saveznicima, koristiti ovu državu da uspostave nova pravila igre Hladni rat, kao i nove crvene linije. Podjela Istočna-Zapadna Njemačka dogovorena između Moskve i Washingtona nakon Drugog svjetskog rata može imati sasvim novo značenje u sirijskom kontekstu.

U tom smislu, globalna diplomatska konfrontacija Rusije i SAD-a neće biti dobra za Siriju i njen narod. Jednako kao što su hladnoratovski posrednički ratovi činili širom svijeta, ignorirajući prava na samoodređenje raznih naroda, tako će i ovaj diplomatski sukob vjerovatno negirati sirijskom narodu pravo na izbor vlastite sudbine.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.    

  • aljazeera.net / Radio Bihać
  • 24.04.2018 - 11:58
  • 118

TAGOVI

POVEZANE VIJESTI