U srijedu 30. januara u prostorijama Gradske uprave Grada Bihaća održana je javna rasprava o Nacrtu odluke o podizanju spomen obilježja Petom korpusu Armije Bosne i Hercegovine. Sami Nacrt odluke koju je 5.12.2018. godine dostavila pomoćnica gradonačelnika za opću upravu i društvene djelatnosti Jadranka Redžić listi od sedamnaest javnih institucija, kantonalnih ministarstava i boračkih udruženja, a potpisuje predsjedavajući Gradskim vijećem Davor Župa (30.10.2018.) sažima niz prethodno počinjenih nepravilnosti protokolarnog, administrativnog, konceptualnog i etičko-profesionalnog karaktera što je dakako bio i povod već jednog očitovanja Asocijacije arhitekata Bosne i Hercegovine 24.12.2018. godine. Premda je po nekoj čudnoj logici aktuelna gradska vlast težila afirmaciji idejnog skulptorskog rješenja “Pegaza” velikokladuškog kipara-amatera Zlatka Dizdarevića, koje je tokom jeseni 2018. godine bilo javno izloženo u atrijumu Kulturnog centra u Bihaću, čini se da je aktuelna javna rasprava donijela drugačije rezultate. Prema pisanju RTVUSK od 30. januara 2019. godine, čini se da je usvojen zaključak “kojim se obavezuje gradonačelnik i Gradsko vijeće Bihać da ponovo pokrenu ovaj postupak”. Korisno je navesti da su se na ovu javnu raspravu pored dopisa Asocijacije arhitekata Bosne i Hercegovine upućenog pismenim putem na adresu Gradskog vijeća Bihaća od strukovnih udruženja i institucija očitovali i Udruženje likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine kao i Odsjek za kiparstvo Akademije likovnih umjetnosti sa ciljem da skrenu pažnju na pogubnost eventualnog odabira već pomenutog rješenja Zlatka Dizdarevića. Sretna okolnost jeste da je Gradska uprava prepoznala pomenute dopise, njihov kredibilitet kao i argumente koji su bili odaslani iz navedenih institucija. Sa druge strane, dosta je nejasan odnos boračkih udruženja prema ovome spomeniku a kriteriji prema kojima se vodi boračka populacija kada je u pitanju spomenička plastika, nisu transparentni niti usaglašeni sa uobičajnim pretpostavkama struke.

Iz svega navedenoga otvara se pitanje o jednom drugom spomeniku, naime Spomeniku braniocima i oslobodiocima grada Bihaća, koji je godinu dana ranije kroz dobro osmišljen, postavljen, žiriran i realiziran anonimni konkurs dobio odlično rješenje zargebačkog akademskog kipara i profesora na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu bosanskog porijekla Alema Korkuta. Pored važnog pitanja “zašto gradska vlast smatra potrebnim podizanja dva spomenika” sa dva različita naziva ali suštinski namijenjena istoj snazi odbrane grada Bihaća i Bihaćkog okruga, ovo se čini i kao odlična prilika da se rješenje Alema Korkuta uzme u nešto detaljniju analizu. Postavlja se pitanje da li izostavljanje tipične ikonografije iz rata iz 1990-ih (ljiljan, polumjesec i zvijezda, itd.) je razlog da se ovakva kiparska rješenja smatraju neadekvatnim? Ne podsjeća li to uveliko na polemike vođene tokom izgradnje partizanskih spomenika u drugoj polovini 20. vijeka u Jugoslaviji, a kada su umjetnici-kipari svjesno izostavljali crvenu petokraku kao simbola pretjerane političke fetišizacije? Sa druge strane, jasna i javno artikulisana kritika ili primjedba na račun Korkutovog spomenika je izostala no ona se može čitati u samoj inicijativi izgradnje novog spomenika Petom korpusu ARBiH. Doista, bilo bi dobro čuti glas onih koji prema spomeniku umjetnika Alema Korkuta imaju određene rezerve ili koji smatraju da njegovo rješenje ne odražava vrijednosti zadane projektnim zadatkom. A kada je riječ o financijskim aspektima gradnje tako skupe spomeničke plastike – ovaj put dva spomenika u tako kratkom vremenskom roku – niko nema ništa za reći!

Alem Korkut – Spomenik Domovinskom ratu u Karlovcu, 4 rijeke

Bihaćki Korkutov Spomenik u svome idejnom nacrtu predstavlja univerzalni geometrijski znak, tj. kružnicu postavljenu dijagonalno (ukoso), pri čemu je njen jedan dio otrgnut i spokojno leži na tlu. Taj jednostavni skulptorski jezik je utoliko univerzalan jer posjeduje potrebnu umjetničku snagu koja se može čitati na nekoliko razina. Ne treba zanemariti ni materijalnu atraktivnost toga spomenika kao potencijalnog mjesta okupljanja građana grada Bihaća i njegovih gostiju, turista i prolaznika. Korkutov “obruč” postaće zasigurno jedan odvažan likovni simbol koji stoji u skladu sa likovnom i umjetničkom tradicijom savremene evropske kulture kojoj Bihać dakako pripada. O svome rješenju Korkut je izjavio: “Oblik kruga koji dominira tim autorskim rješenjem simbolizira obruč koji je branio grad Bihać, a njegov pali dio sa posvetom braniocima-oslobodiocima simbolizira sve koji su dali svoje živote za odbranu Grada Bihaća i zamišljen je kao mjesto odavanja počasti ali i socijalne interakcije. Simbolika kruga je vrlo sugestivna i sugerira sveukupnost, zajedništvo, savršenstvo, dovršenost, odnosno on nudi brojne asocijacije koje budi ova arhetipska forma”.

Alem Kurkut – spomenik braniteljima i osloboditeljima Bihaća

I ostala dva nagrađena idejna rješenja u okviru konkursa na kojeme je pobjedio Alem Korkut 2017. godine svjedoče o dobro osmišljenom projektnom zadatku unutar kojega je u startu bio imenovan stručan žiri i na čiji konkurs se javio zavidan broj autorskih rješenja. Treba imati u vidu i činjenicu da je pitanje spomeničke ali i javne plastike u Bosni i Hercegovini bez duge tradicije evropskih vrijednosti . Najznačajniji doprinos ostvaren je u vremenu jugoslavenskog socijalizma. Kao provincija nekadašnjeg Osmanskog carstva i kao takva bez značajnih ostvarenja I razvoja duha renesanse i prosvjetiteljstva, pitanje skulpture ostalo je u Bosni i Hercegovini oduvijek na margini. Nedostatak tog umjetničkog I kulturnog diskursa očituje se u brojnim nekvalitetnim, polovičnim, amaterskim I za široke narodne mase prilagođenim rješenjima koja su nikla nakon posljednjeg rata u okvirima sumnjivih procedura, kao rezultat opskurnih i često netransparentnih protokola unutar lokalne zajednice. Utoliko, izvedba i realizacija Korkutovog spomenika bila bi važan doprinos, kako skulptorskoj, tako spomeničkoj baštini naše zemlje i vrijedan je primjer vizuelne sublimacije i estetske kulture sredine u kojoj nastaje.

Drugo nagrađeno mjesto – Ena Kukić i Dinko Jelečević

Treće nagrađeno mjesto – Mersiha Čerim, Amila Rujanac, Emina Alić, Gorica Mehić, Jasmin Sirćo i Zejd Kobilica

Nakon svih tih saznanja, pitanje o drugom spomeniku koji je predmet aktuelne javne rasprave ukazuje na nejasne motive njegovog podizanja. Treba li Bihaću i drugim gradovima u našoj zemlji toliko spomenika? U vremenu masovnog podizanja kojekakvih “spomen soba” po mjesnim zajednicama kao i niza takozvanih “krajputaša” opuletnog izražaja i veoma sporne umjetničke kvalitete, ko će imati odgovornosti, snage i kredibiliteta da zaustavi omasovljenu gradnju spomenika koja pak vodi ka devalvaciji onoga što oni označavaju i simboliziraju? I ko će imati snagu i volju da bosanskohercegovačkom pijetetu i žrtvi oda priznanje i počast na nivou umjetničkog izražaja kakav joj dolikuje, ukoliko sami ne prepoznamo napore istaknutih pojedinaca koji nesebično tu ulogu preuzimaju na sebe?

Alem Korkut – Spomenik braniteljima, Šibenik

Alem Korkut – Spomenik biciklu, Koprivnica