Vojin Mijatović, kandidat SDP-a za člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda, posjetio je jučer Potočare u Srebrenici gdje se obilježavala godišnjica genocida počinjenog 1995. godine nad Bošnjacima.

U Memorijalnom centru su smiraj našle duše 50 Srebreničana, a u nastavku prenosimo utiske potpredsjednika SDP-a o boravku u Srebrenici.

"Sve što čovjek radi u životu treba ostaviti neki trag, ovakvi dani poput  11. jula 2022. u meni ostave brazdu.

U toj brazdi se nakupi čovjeku svega i vrlo teško može donijeti neke zaključke i tako stoji ta brazda, valjda ta i sve ostale brazde definišu čovjeka.

Juče smo proveli cijeli dan u Potočarima sa ljudima, pričali, sjedili, šetali hiljade nepoznatih i poznatih ljudi svi zajedno, a svako sa svojim teretom u životu.

Naporan je bio dan, težak nekako bez zraka. Dolazimo uveče kod našeg Ćamila na konak, na pragu nas dočekuje njegova majka, sa osmijehom i zagrljajem kao najmilije.

Po prvi put srećem majku svog druga koja je isto u Srebreničkom genocidu izgubila svoje najmilije. Grli me ta žena i kaže : “ Sine, ja tebe gledam isto ko mog Ćamila”.

Sjedimo u dnevnoj sobi Ćamil, Aco, Sale i ja, majka nam je spremila večeru, galami na Ćamila da nam sipa sok, onak kao i u svakoj kući u Bosni, gosti se moraju ugostiti.

Ostajemo dugo u noć, prepričava nam Ćamil sva ta dešavanja do kobnog 11.07.1995. u dahu slušamo, osjećamo preživljavamo…..

Sale i Aco odlaze na sprat da spavaju, ostajemo Ćamil i ja, pričamo. Gledam Ćamila, mi smo vršnjaci rođeni smo 1979. Godine, on u Srebrenici, ja u Banja Luci. Imali smo različite sudbine, njegova je bila jako teška.

Sat poslije ponoći dva vršnjaka Srbin i Bošnjak u Srebrenici pričaju istim jezikom, razumiju se, osećaju se bratski kao dva Bosanca.

Zaspao sam u sekundi kada sam legao. Budim se u Srebrenici, brat Ćamil čeka sa kafom. Sjedimo nas četvorica, spremamo se put Potočara na komemoraciju. Ulazi majka ponovo: ”djeco ne možete ići bez doručka”… da to su te Bosnaske majke iste i u Srebrenici i u Banja Luci.

E sad zašto ovo sve pišem, želim da moja Una zapamti ovu brazdu, da zna da u Srebrenici živi Ćamilova kćerka Ajna i da znaju obje da ako ništa drugo,... njihovi očevi su se razumjeli, družili i dijelili i planove i osjećaje i strahove.

Ovdje ću stati, a dok sam živ ostat ću dosljedan svojim osjećajima bez obzira na cijenu koja se plaća, Srebrenica je i moja rana, ko razumije razumio je, ko ne razumije neće nikada", zaključio je Mijatović.